Nema nista dosadnije nego roditelj koji hvali svoje djete do nebesa. Stvarno, to mi dodje kao skolski odmor i svadje izmedju djece "moj autic je bolji nego tvoj".
Neke majke misle da su njihova djeca najmirnija, najbolja, najpametnija i sve to sa 2-3 godine. S tim nikako ne mogu sloziti. Nema "najbolje djece", niti one "naj mirnije. Djeca su onakva kakvim ih roditelji uce da budu.
Razlika jedna jeste da imaju oni koji se prave mirni i fini, jer se plase roditelja. Nema nista gore nego kad se djete plasi sopstvenog roditelja, vaspitaca i najboljeg prijatelja. Jer roditelji jesu bas to ili barem bi trebali biti.
Imaju i oni koji su zivi i vole skakutati okolo, jednostavno aktivna djeca njih mnogi smatraju "lopovima", "nemirima" i "losim drustvom". Ja ih gledam kao hiperaktivnu djecu koja ne glume i ne plase se biti ono sto jesu.
Svaka majka voli svoje djete, ja barem zelim da mislim da je to istina kod svake majke.
Svaka majka ustvari zeli da ima" fino celjade" koje kad odraste ce svoje roditelje zadovoljit svojim uspijehom, dobrom karijerom i dobrim brakom, ali cinjenica je drugacija.
Prosto mi se smucilo kad majke velicaju svoju djecu da su tako divni andjelici, da su mirni, fini. Ako su uzbude i uzrujaju odma prica kako takvi nisu kod kuce bla, bla bla.
Djeca nikad nisu ista u komsiluku i kod kuce. Moja nisu, mog brata nisu, moje sestre nisu, mojih prijatelja i cak ni mojih poznanika.
Djeca van kuce ili se totalno povuku i budu nenormalno smireni ili postanu totalni uzas i nemir.
Ali ni jedna majka ne moze garantovati da njeno djete ne bi udarilo drugo, ili da ne bi rekao nesto kad nije prisutna.
Moja djeca nisu najmrinija celjadi na svijetu, ni kod kuce ni u komsiluku. Ja znam da hoce uradit kao i svi ostali, potuci se, i posvadjati kobajagi, jer to je jednostavno djecije. Kad odrastu necu moci garantovati da nisu nesto rekli, jer danas svako lane, i kaze svasta.
Tako da mislim treba biti neka granica za roditelje koji misle da su njihova djeca najbolja najmirnija, najljepsa stvorenja na svijetu, jer stvarnost je da to djete sigurno zna i ujest,potuci se i lanut kao i moja, i moje komsinice, i one zene iz prodavnice.
slazem se s tobom
po mom misljenju djeci treba dozvoliti da izraze sve emocije, kako srecu tako i tugu, nemir i ljutnju.. s tim da im se ukazuje sta je od toga u redu a sta ne. I sve to vremenom dodje na svoje mjesto.
Ja nikada necu odgajati svoje dijete kako su mene moji roditelji 🙂