roditelj

Dok nisam imala djecu svijet sam  gledala drugacijim ocima, vise vjerovala i vise sam postovala ljude.Tek sad vidim koliko se zene promijene kada postanu majke. To povjerenje i naivnoca nestane odma kada dobijes djete. Cuvas jih od svijeta, i ne vjerujes da jih iko moze paziti bolje od tebe, koliko god ja vjerovala mojoj familiji sa njima, ja satima ne mogu da zaspem kad moja djeca nisu kod mene. Sjecam se kada sam prvi put ostala sama kuci sa mojim starijim sinom, tek poslije poroda. Plasila sam se kupati ga, i plasila se kada zaplace iako sam bila oko djece cijeli svoj zivot i pazila tudju djecu, kupala, hranila, ovo je bilo moje djete i osjecaj nikako nije isti.
Prosle sedmice moj mladji sin je isao kod moje jetrve, ove sedmice je stariji kod moje snahe, i koliko god ja imala povjerenja u njih, ja samo sebi vjerujem najvise sa njima.
Ja znam kad su gladni, ja znam kad nisu raspolozeni, ja znam kad ih treba da zagrlim, i kad da popustim. Znam sta vole da jedu, kakve sokice vole popiti prije spavanja, i koliko cokolina pojedu ujutru.
Razlog toga sto ih saljem da spavaju ih familije, jeste sto se moram ja nauciti biti bez njih, kad se ponovo vratim na posao, iako do toga ima jos nekoliko mjeseci, polako se pripremam.
Nadam se da me nece kriviti zbog toga dok budu rastli,  nadam se da ce vremnom to razumjeti a uz to sve da nauce da ce njihova mama uvijek biti tu. Kroz dobro i lose koliko god budem mogla dati cu od sebe da kroz zivot prolaze otvorenih ociju,, vide i nauce ono sto zele ali moje oko ce uvijek biti na njima.
Tek sad vidim koliko mi je tesko biti bez njih na kratko vrijeme, iako saljem Sms kao navijena snahi, tek cu da se plasim kad krenu u skolu. Uh..

lovelyglamour
vaka, naka, svakaka AKO: - planiras lijeciti svoje komplekse na meni onda dolazis na pogresan blog - mislis da me mozes s*ebati, onda si sebe zajebao/la -mislis da ces preko bloga postati moj najbolji prijatelj/ca, grijesis -mislis da cu ti vjerovati, necu ne vjerujem ljudima uzivo, zasto bih ovdje

5 komentara

  1. bounce – ja pokusavam sto vise mogu i sto bolje znam da budem jaka i da se pomirim sa toim istinom da ce vrijeme doci da moram se naviknuti biti bez njih, ali ovo mi je sve nekako brzo proslo…

    pinkyca- oni su moje sve, i kada pomislim kako ih pozelim dok spavaju onda se tek pocnem plasiti kako ce biti kad budem radila 8 sati dnevno

  2. O bože, baš cijeli post kao moje misli. Tačno smo iste po tom pitanju. Ja imam jednog sina, sad ce mu uskoro godinu dana. Pocela sam sa velikom tugom raditi kad je napunio 6 mjeseci, jer sam morala, uvjetovali su me na poslu, a i moram otplacivati kredit. Uzasno mi je bilo. To sebi nikada necu oprostiti sto s njim bar nisam bila do 1 godine. Cuva ga jedna zena koju sam nasla, vrsila sam izbor od njih 30 i vise. Nisam se pokajala odlukom. Voli je. Pa ipak, uvijek pomislim kako sam samo ja njemu idealna, niko nije dovoljno dobar. A o familiji da ne pricamo…Mislim…Kad sam dosla iz porodilista zasuli su me takvim nebuloznim babskim savjetima da sam se nadvila nad djete, rukama ga zastitila i htjela vrisnuti IŠ, IŠ…Od početka nisam dala da mu iko pridje. Bila sam manijakalno uvjerena da mu ja najbolje znam sve…i bila sam u pravu. Da je bio bilo s kim, ko zna sta bi sada bilo, od savjeta da jede graha sa 2 mjeseca do – pustiti ga da spava bez pokrivaca (???) kao “što, neće mu ništa biti?!” Ma daj…Moram se pohvaliti da mi nikad nije bio bolestan (kuc-kuc), savršeno napreduje i prava je vesela beba. Rodbini ga vodim što manje, a da ga ostavim spavati kod nekog – rezala bih vene kući. Nakon zadnjeg incidenta šta su mu napravili moji svekar i svekrva – rekla sam – neće biti sam s njima dok ne napuni 13 godina…a i tad je pitanje…
    Samo ih čuvaj, ljubi, pazi i mazi…tako će jedino izrasti u samostalne, jake i pametne muškarce, ako znaju da ih se bezuvjetno voli.Pusa velika!!!

Komentariši